Krvave ruke zlog "Mesara": Luburić srbosjekom obučavao koljače i naređivao ubistva srpske dece! Uživao u krvi do laktova, a sad mu Španci menjaju grob!
Vjekoslav Maks Luburić, upravnik sistema koncentracionih logora u NDH, sa čijeg groba će u španskom gradu Karkahenteu odlukom španske vlade biti uklonjeni svi ustaški i fašistički simboli i postaviti tabla sa njegovim zlodelima, upamćen je kao jedan od najvećih zločinaca Drugog svetskog rata!
Arhitekta je logora Jasenovac, najveće klanice na Balkanu, u kojem je nožem, maljem i izgladnjivanjem ubijeno stotine hiljada Srba, Jevreja i Roma.
Pod njegovom komandom stradala su deca u logorima u Sisku i Jastrebarskom, njegove jedinice su 1941. u Lici ubile na stotine staraca, žena i dece, a jedan od najpotresnijih zločina zabeležen je 1945. kada je u Sarajevu javno obešeno 55 građana.
- Predvodio je genocidne pohode na srpsko stanovništvo tokom leta 1941, komandovao je ustaško-domobranskim odredom koji je od 1 do 3.jula 1941. godine uništio srpska sela Donja Suvaja i Bubanj kada je ubijeno preko 400 stanovnika svih uzrasta, među njima preko polovine su - bila deca. Ubrzo je imenovan za poverenika za sve ustaške logore i organizovao je logor smrti Jasenovac gde je u više navrata bio i egzekutor - kaže za Kurir istoričar dr Milan Koljanin.
Dodaje da je Luburić 1944. unapređen u čin generala i da je do samog kraja rata, tokom povlačenja ustaša ka Austriji, nastavio da organizuje pokolje.
Za razliku od mnogih drugih visokih oficira koji su zločine naređivali iz kancelarija, Luburić je, prema svedočenjima, uživao u direktnom kontaktu sa krvlju.
Peživeli logoraši, ali i ustaški stražari, su opisivali kako zavrće rukave, uzima nož zloslutnog imena "srbosjek" ili malj i lično pokazuje potčinjenima kako se "efikasno" ubija. Njegova uniforma je, navodi se, često bila poprskana krvlju žrtava, i takav je šetao dičeći se kao nekakvim trofejom.
Krajem juna 1941, nakon prijava o navodnim napadima u Lici, usledila je akcija "čišćenja". U zoru 1. jula, Luburić je sa ustaškim jedinicama opkolio sela Gornja i Donja Suvaja.
- Formirani su obruči oko sela i krenuo je masakr. Ubijani su uglavnom civili - starci, žene i deca, najčešće na kućnom pragu. Mnogi su bačeni u jame. Za ubijanje su uglavnom koristili hladno oružje - noževe, maljeve... Iako su vlasti pokušale da to predstave kao odmazdu, navodeći da nema veze sa genocidom, bilo je jasno da je taj zločin planiran unapred što se vidi i po velikom broju zvaničnika NDH koji su bili u tim krajevima u tom trenutku. Stradalo je nevino stanovništvo koje nije ništa skrivilo osim što nisu bili Hrvati katoličke vere - kaže za Kurir Nikola Miloševski, izvršni direktor "Muzeja žrtava genocida".
Zbog svoje krvožednosti, Luburić se pominje i nadimkom "Mesar", a njegova surovost izazivala je zgražavanje čak i među nacistima. Nemački general Edmund Gleze fon Horstenau opisao ga je kao "patološkog sadistu" i "duševnog bolesnika", kritikujući ustašku brutalnost koja je, prema njegovim rečima, samo jačala partizanski pokret.
Pred sam kraj rata, 1945, po nalogu Ante Pavelića, Luburić odlazi u Sarajevo sa zadatkom da "očisti" pozadinu. U vili "Berković" organizuje mučenja, a potom naređuje javna vešanja. Na stubove ulične rasvete i stabla kestena koja su tada krasila Marijin dvor, obešeno je 55 Sarajlija. Medu obešenima bili su Srbi, muslimani, Hrvati. Tela su ostavljena da vise sa natpisima "banditi" i "teroristi".
- Ako nekoga možemo svrstati među glavne izvršioce genocida, to je svakako Luburić - kaže Miloševski, dodajući da uklanjanje fašističkih simbola sa njegove grobnice u Španiji predstavlja važan korak u negovanju kulture sećanja.
Podsetimo, Luburićeva grobnica u Karkahenteu uvrštena je u katalog simbola i elemenata suprotnih demokratskom sećanju, a španske vlasti donele su odluku da se sa nje uklone sva obeležja koja veličaju ustaški režim, uz postavljanje informativne table koja jasno ukazuje na njegovu ulogu u istoriji.
Kako je umro zločinac
Vjekoslav Luburić se 1953. oženio sa Španjolkom Isabel Hernaiz sa kojom je dobio četvoro dece - Domagoja (72), Drinu (70), Vjekoslava (69) i Miricu (68). Upravo je Domagoj, prema navodima brojnih izvora, 21. aprila 1969, dan nakon smrti Luburića i našao njegov leš sa skoro smrskanom lobanjom.
Pitanje ko ga je ubio, nije ostalo do kraja razjašnjeno, jer je Ilija Stanić, kojeg je navodno vrbovala Udba, nekoliko puta menjao svoj iskaz.
Prvo je pričao da ga je otrovao, a kako otrov nije delovao, udario ga je čekićem.
- U deset do jedanaest Maks me zove: "Ilija, meni je zlo! Vidim pocrneo kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: "Tup!" Maks pade kao sveća - ispričao je Stanić, ali je 2009. promenio priču, tvrdeći da su ustašu ubila dva člana Hrvatskog narodnog otpora.
Proboj iz Jasenovca
Vjekoslav Maks Luburić je bio osnivač i glavni administrator logora Jasenovac, koji je pod njegovom komandom postao najveće stratište na Balkanu, a onda se na jučerašnji dan pre 81 godinu desio jedan od najsnažnijih trenutaka u istororiji Drugog svetskog rata - proboj logoraša iz Jasenovca.
Krajem aprila 1945. godine, kako se bližio slom NDH, ustaške vlasti su počele da likvidiraju preostale logoraše kako bi uklonile tragove zločina. U tim danima, u logoru je ostalo oko 1.000 iscrpljenih zatvorenika, svesnih da im preti sigurna smrt. U zoru 22. aprila 1945. grupa od oko 600 logoraša odlučila je da pokuša proboj. Bez oružja, izgladneli i fizički slabi, krenuli su u juriš na stražare, bodljikavu žicu i kapije logora.
Bio je to izbor između gotovo izvesne smrti u logoru i male, ali postojeće šanse za spas.
U krvavom naletu, većina je stradala pod mitraljeskom vatrom i u neposrednim obračunima sa čuvarima. Ipak, oko stotinak logoraša uspelo je da se domogne slobode, probije obruč i preživi. Istog dana, proboj su pokušali i zatočenici iz drugog dela logorskog kompleksa, ali sa još manjim brojem preživelih.